Godine 1955. doselili smo se u Tursku iz Makedonije, koja je tada bila jedna od šest republika Jugoslavije. Ovo je bila masovna migracija u kojoj niko od turaka nije ostao. Nažalost, ova migracija je bila najveća operacija brisanja nas Turaka sa Balkana. Iako smo mislili da u Velesu (Köprülü) i okolini više nema Turaka, jako smo se obradovali kada smo sreli Turke i ljude raznih nacionalnosti koji govore turski jezik. Unatoč svemu, tursko prisustvo i kultura nastavljaju živjeti u Makedoniji.
Selo u kojem sam rođen je selo Orizari (Çeltikçi) blizu grada Velesa (Köprülü). Sada u Orizaru (Çeltikçij) žive Bošnjaci muslimani koji su došli iz Sandžaka, Srbije (Sancak), koji su kupili naše kuće i zemlju.
U Makedoniji sam dva dana, a nakon pedeset godina vraćam se u svoje selo. Svoj dom, školu i uspomene pokušat ću pronaći u svom selu odakle sam i otišao kada sam imao osam godina.
Kada smo iz Velesa (Köprülü) krenuli prema Orizaru (Çeltikçi), u automobilu Yugo, Eyvaz Age, našeg sunarodnika kojeg smo upoznali, koji živi u Velesu (Köprülü) , previše sam bijo uzbuđen, bijo sam uvjeren da ću bez ičije pomoći pronaći put do svog sela.
Dobro se sjećam ovog puta kojim sam u djetinstvu išao jašući magarca. Sanjao sam više puta kako ovim putem idem u Veles (Köprülü).
Nakon prelaska na suprotnu stranu Vardara, dočekuje nas istorijski Javor (Çinar) oko kojeg su se nalazili Hanovi (Gostione). U mom djetinjstvu, kada sam sa Ocom dolazili utorkom na pijacu u Velesu (Köprülü), Otac bi našeg magarca vezivao za jednog od tih Hanova. Ti Hanovi su bili dvospratni objekti sa popločenim dvorištima od okruglog kamenja, na prizemlju su se vezali konji i magarci, ovakvih Hanova ima mnogo primjera u Anadoliji. Jedino Javor (Çinar) koji je opstao nastavlja svoj vekovni život na ploštadu, okružen modernim zgradama. Od Hanova nema ni traga.
Malo dalje vidimo kasarnu sa desne strane, prije kasarne sa lijeve strane vidio sam Bolnicu. Poslije kasarne se nalazi tunel kroz koji prolazi pruga za Bitolj, ovaj tunel jedan je od orijentira koji mi je ostalo u sjećanje. Prateći orijentire koih se sjećam stići ću u svoje rodno selo. Nakon prelaska tunela dolazimo do fabrike kreča odakle se vide seoske njive u ravnici “Kaz” gdje su bila naša pirinčana polja, također vidim i fabriku svile i fabriku porcelana. Uprkos nekim promijenama nalazim put iz snova ispred sebe. Sredinom ravnice “Kaz” protiče rijeka Topolka, i dalje postoji onako kako smo je napuštili sa vrbama oko nje.
Pratimo prugu koja izlazi iz tunela i nastavlja do donjeg dijela sela, s naše desne strane, prema mjestu zvano Pren. Nakon prelaska preko pruge na putu prema selu idući uz brdo, ukazale su se Orizarske kuće sagrađene nakon nas.
Na prvi pogled, kada sam vidio nove i velike kuće, osjetio sam da ovo mjesto nije Orizare (Çeltikçi) koje smo napustili. Srce mi je počelo ubrzano kucati.
Evo ulazim u svoje selo koje sam sanjao pedeset godina, o kojem sam priče slušao , koje sam čeznuo da vidim.
Uši mi zuje, u glavi mi se vrti, usta su mi suva. Da li mi je pao krvni pritisak ili šećer? ne znam…
Prolazimo pored školske zgrade sa desne strane puta i ulazimo u centar sela (Meydan), ostao sam zapanjen. Neki događaji koje sam živio i slušao u svom selu počeli su mi prolaziti pred očima kao filmska traka.
Moj pradedo, Kadin Abbas Dede (majka mu se zvala Kadın), poginuo je nakon Balkanskog rata, sa deset naših seljana koje su komite odveli iz svojih domova i ubili bajonetima u blizini sela Čološevo (Çalışlar), na suprotnoj strani Vardara.
Moj djed Hasan umro je mlad, razbolio se kada je ušao u hladnim vodama Toploke da popravi točkove naše vodenice u Karamusliću (Kara Muslu).
Titovi partizani su ovdje u jednoj štali držali govore mom ocu Abbasu, Ripaj Sulju (Ripay Sülo), i mnogim drugim seljanima o “Bratstvu i Jedinstvu” .
Nakon ovih događaja, Bugari su mog oca i naše mještane vezanih ruku odveli kroz Centar Orizara i deportovali ih u Bugarsku, još uvjek vrlo jasno se sjećam trenutka kada su ih odveli vezanih ruku.
Moja nana Kadindžik (Kadıncık), (Nana po majci), bila je seoska babica, pomogla je mnogim bebama u Orizare da dođu na svijet.
Kao da je vidim kako žuri ovim ulicama negde na porođaj sa svojim slabim tijelom i sporim koracima. Bila je Nana svim Orizarcima, poštovali su je svi naši seljani do smrti.
Kao da je Slijepi Ali (Kör Ali) seoski Telal, došao sa druge strane na brežuljka sa štapom u ruci, vičući ,“ Ej seljani slušajte ovo, nemojte reći da niste čuli” (“ey küliler duyduk duymadık demeyın”)
Na ovom seoskom trgu na kojem sada stojim doživjeo sam gorka i slatka sjećanja.
Kad sam bio mali, sjećam se odraslih i starijih deječaka kako su spretno klizali po ledu u centru sela i igrali “ljubavnu igru”(Aşık oyunu) koja se igra sa kostima, odnosno zglobovima od sitne stoke,igra slična igranju klikera.
Čini mi se da naši seljani šetaju po centru.
Na kraju puta koji ide gore sa desne strane centra, kao da Ajet Aga (Ayet Ağa) stoji ispred svoje sobe koja se nalazila u blizini naše kuće, gleda djecu iz susjedstva koja se takmiče u bacanju kamena,i trče naokolo, Ajet Čališkan (Ayet Çalışkan) je bijo prodavc i Odbornik sela (Mühtar Ayet).
Kao da nas sa strane gledaju moj amidža Crni Uska (Kara Üska), moj Otac Abbas , Rahman Aga (Rahman Ağa), Nedžat Aga (Necati Ağa)i ostali starci.
Nikada ne mogu zaboraviti kada sam na dan prije polaska u školu okisao na kiši u našoj bašti gde sam čuvao bostan pored gornje česme, (Yukarı Çeşme) u novoj odjeći kupljenoj za školu. Preko puta naše bašte sjećam se velikih tamnozelenih i sočnih krastavaca u bašti Madžur Raman Age (Muhacir Rahman). Njegova bašta bila je stepenasta podijeljena na tri dijela, bila je poput oaze navodnjavala se neprestanom vodom sa gornje česme (Yukarı Çeşme), odakle je voda tekla iz tri cijevi.
Sada voda teče samo iz jedne cevke.
I bašta Madžur Raman Age pretvorila se u suhu zemlju koju je prekrio korov, po izreci naših predaka “ako održavaš, postaće bašta, a ako ne održavaš postaće planina”. Kao da vidim Raman Agu, kao da će nam opet donijeti one sočne krastavce iz njegove bašte.
Jasno se sjećam fesa koji smo nosili, i odijela koje smo obukli kada smo se sunetili, sjećam se košulje koju je moja majka tkala na razboju u našoj kući, sjećam se i torbe za novac koju je također moja majka izvezla za ovaj poseban dan.
Vrlo dobro se sjećam rođaka Bešira (Beşir Şirivan) i Zije (Ziya Civa), svi smo se skupa sunetili u jednom danu.
Na seoskom centru i pokraj starog groblja, osjećam se vrlo blisko sa našim pretcima koji su vjekovima živjeli na ovoj zemlji, a sada ovdje počivaju. Osjećam njihovo duhovno prisustvo, kao da su pored mene.
Kao da mi kažu “Dobro došao sine”
A ja ih pozdravljam govoreći: „Merhaba djede moj, merhaba djedovi, nene i rodbino, merhaba seljani moji“; “Oprostite nam što prije nismo mogli doći, što smo vas ostavili ovdje, učinili ste ovo našom domovinom, nismo je mogli zaštititi, morali smo otići, molimo vas da nam halalite. Ali dok smo mi osuđeni na čežnju za našom zemljom, vi ste sretni ljudi koji počivaju ovdje.”
Kažem sebi “sit sam, dosadno mi je, osjećam se kao da sam u drugom carstvu”, nema mojih seljana i carstva u kojem smo živjeli.
Ljudi oko nas koji govore jezikom koji ne razumijem tjeraju me da se probudim iz sna u koje sam duboko mislima uronijo.
Ovo nisu moji ljudi.
Ja više nemam svoje seljane ovdje.
Ne možemo da proživimo te lepe dane koji su prošli pre pola vjeka… Nažalost, nikakva sila ne može vratiti te dane.
Ti prekrasni ljudi rasuti svuda po svijetu više nikada neće moći da se okupe. U očaju, velika tuga tišti moju dušu.
Jedina mi je utjeha što su ovi ljudi koji sada žive u mom selu muslimani. Ovo je sada selo u kojem žive Bošnjanci muslimani. Moje selo je jedino muslimansko selo među selima koja su bila naseljena Turcima na ovim prostorima… I to me tješi.
Kada smo vidjeli oronule munare kako se uzdižu pored srušenih džamija u drugim selima i polomljene nišane na njihovim mezarima, zahvalili smo Bogu što se u Orizaru i dalje čuje Ezan.
U drugim selima gdje su nekada živeli turci više nema našeg jeziika ni naše vjere.
Ne možemo se dovoljno zahvaliti Bošnjacima što su barem zaštitili naša mezarja.
Od 2004 godine pa nadalje, svake godine dolazim u Orizare ponekad i dva puta godišnje, a namjeravam dolaziti i dalje. Jer dolazak ovdje me čini izuzetno sretnim.
Glas Orizara 